Planina Planinica

Pregledano: 2059, Objavljeno 07.06.2018. 19:46:16, Kategorija Priče i pjesme

Jedno jutro u zoru osjetila je kako po njoj trčkaraju papci koji do tada nikada nisu. Ne samo četiri papka, nego više njih - cijelo stado ovaca! I jedan par ljudskih nogu.

Tko me to budi iz moje samoće, a nije sunce žarko? Tko me budi, a nisu moje dobro poznate ovčice koje mi svakodnevno dolaze? Netko nepoznat živahno trčkara mojim obroncima. Ova rosa po kojoj se kreću, to su suze moje kojih je svakim danom sve više. Nekada pomislim da će se u rijeku pretvoriti, u rijeku čija će me bujica napokon odnijeti i muke mi skratiti. Odavno su velika stada mojih ovčica otišla i napustila me. Njihove korake niti u sjećanje više prizvati ne mogu. Pustite me na miru, ne smetajte mojoj tuzi.

Sve ove godine samo rijetke ovčice su ovamo dolazile i divile joj se, naslađujući se predivnim pogledima s njenih obronaka i travom začinjenom endemskim vrstama. Godinama, stoljećima je čeznula da je velika stada ovaca uoče tako ponosnu i prekrasnu. Uzalud joj je bila sva ljepota jer u samoći ljepota je nevidljiva. Njena stada lutala su uokolo i pronalazila ispašu na nekim udaljenim planinama, zanemarujući nju, ljepoticu, kao da ne vjeruju da im se tolika krasota nalazi u dvorištu. Ostala je sama, bez bisera u svojoj kruni, bez svojih ovčica.

Kako li sada izgledate? Jeste li poprimile izgled tuđine? Je li vam još uvijek okus moje trave u ustima? Nikada nećete spoznati moju bol i žudnju za vama, mojim milim ovčicama. Kada sam se napokon uspjela izboriti za vas, ostavile ste me tužnu i golemu, prepunu slasnih zalogaja koji samo čekaju da ih netko popase. Ali vas nema, a slasni zalogaji propadaju umjesto da se u najdivniji sir pretvaraju... Ipak, čekat ću vas. Možda jednog dana...ne znam.

Nade je polagala da će se napokon iz dalekih krajeva vratiti čoban koji će ih zdušno povesti na njezine proplanke i pokazati im kako je slasna trava koja na njoj raste. Ta nisu jadne ovčice krive, one su bez svog čobana potpuno izgubljene i zato je nisu primjećivale. Godinama ih je gledala kako lutaju prostranstvima, odlaze i pasu travu po poljima koja su ležala u njenom podnožju, navođene čobanima koji su ih vodili sve dalje i dalje od nje. Ti čobani jednostavno nikada nisu prepoznali da samo na njenim proplancima postoje takve biljne vrste koje mlijeko čine posebnim. Samo da se svojim ovčicama vrati čoban od kojeg je puno očekivala i u njega nade polagala! Ipak je bio svugdje i vidio svašta te će ih zasigurno svaki dan dovoditi ovamo na ispašu. Samo da se vrati!

Možda vas jednog dana ugledam na čelu s čobanom koji je jedan jedini. Jedini je on bio svugdje i vidio svašta. Zna on da je kući najljepše. Tješim se da je moja tuga trenutna. Samo što se trenutak pretvorio u vječnost…

Nije ni slutila da su ti nepoznati papci koje je to jutro osjetila kako po njoj tapkaju, papci njezinih ovčica, a veseli koraci koji među njima koračaju - koraci čobana koji se vratio izdaleka, bio svugdje i vidio svašta. Bio je to čoban koji joj je došao pomoći, vratiti joj sjaj, vratiti joj bisere na krunu! On je to uistinu želio, barem je bio uvjeren u to.

Pa to su moje najdraže ovčice povratnice! Odoljela sam svim nepogodama, vjetrovima i olujama, žegi i snjegovima, brojne godine provodila usamljena, patila za vama, svojim ovčicama, a sada ste tu, na sigurnom. Sve ove godine za vas sam čuvala i uzgajala svoju najbolju travu. Pasite ovčice moje, moja trava je slađa od meda pčelinjeg i čezne da je pretvorite u mlijeko. Ima toliko vrsta bilja da niti zamisliti ne možete. Ovakvu u tuđini sigurno kušale niste! Sladite se, o samo se sladite! A ti ćeš čobane od njih dobiti najbolje mlijeko od kojeg ćeš praviti najbolji sir kojem će se diviti oni kod kojih si boravio sve ove godine. Hvala što si se vratio i ovce sa sobom poveo!

Planina Planinica je cijeli dan radosno promatrala svoje ovčice grleći ih i žalosno pogledavala kako se Sunce polako gasi i završava ovaj dosanjani dan. Željela je da traje zauvijek! I onda je sretna nakon mnogo godina utonula u blaženi san, smirena i spokojna. Sada  nije više sama. Od pustog ushićenja nije ni primjetila da ovce uopće nisu pasle nego da su samo trčkarale uokolo i razgledavale sa svojim čobanom njene padine, kao da nešto traže. Probudilo ju je bolno grebanje i kopanje po njenoj površini.

Čobane spasi me, netko me grebe i kopa po meni! Gdje ste ovčice moje? Branite me, branite svoje šaroliko bilje i travu,ne dajte im da po meni kopaju! Gdje ste!?... Ne, to ne možete biti vi. Pa vi ste se vratili jer me volite, jer želite uživati u mojim ljepotama. Vratili ste se jer ne možete bez mene, bez svog zavičaja, bez svoje planine. Pa to me boli, zar ne čujete?! Nisam vas toliko čekala i čeznula za vama da bi mi sada vaši papci toliku bol nanosili. Pa tu travu sam uzgajala godinama, a vi sada rujete po meni. U sekundi uništavate nešto što je vjekovima raslo i cvjetalo u ljepoti, raslo samo za vas, mile moje. Je li vam imalo žao?  Ostavljate mi ožiljke koji stoljećima neće zarasti. Niste ni svjesne toga. Pa te biljke rastu samo na meni. Prestanite!

Uzalud je planina Planinica jecala. Čoban i njegove ovčice su uporno rovali po njoj i nisu čuli njezine vapaje. Radili su sve u najboljoj namjeri. Nije im bila dovoljna njena ljepota. Željeli su je učiniti još ljepšom, najljepšom. Željeli su joj podariti takve biljke kakve nema nijedna planina u njenom okruženju.  Čoban, koji je bio svugdje i vidio svašta, je sa sobom izdaleka ponio najkrasnije bilje što ga je svijet vidio. Želio ga je posaditi na planinu da ga svi vide, da mu se svi dive. Želio je to napraviti u inat svim okolnim planinama i čobanima jer jedna je njegova planina Planinica. Ona mora blistati, svi joj moraju zavidjeti.  Očekivao je da će mu drugi čobani odati priznanje i mislio je da radi veliku stvar za svoju planinu, za kojom je čeznuo svaki dan tamo negdje daleko. A ovce su slijedile njegove upute pune entuzijazma, marljivo su kopale i sadile. Rijetke od njih su čule bolne jecaje sada već napaćene planine. Nastojale su ih zanemariti. Ipak su i one u stadu koje vodi njihov čoban.

Ne dirajte moj ponos, moje raznoliko bilje. Klonula sam, umorna sam, svaka tuđa biljka meni je kao mač u srcu.  Kako ne shvaćate da nije lijepo to što radite? Tomu bilju nije mjesto tu. Ne mogu mu dati dovoljno zemlje, ne mogu mu dati dovoljno vlage. Patit će i ono i ja. Kako možete biti tako okrutni?  Najviše me boli što mislite da sam sretna. E pa nisam. Znajte da nisam! To vaše bilje će usahnuti, u travu zarasti. Mene čini ispunjenom vaša prisutnost, a ne ukrasi koje donosite. Mir nećete pronaći stavljajući na mene nešto čemu nije mjesto na meni, makar to bilo i najkrasnije bilje na svijetu. Čujte me, ovčice moje.

Planina Planinica je bila na izmaku snaga. Ljepota joj je bila narušena do neprepoznatljivosti. Sva se bila zgurila i stužila. Tiho je disala, jedva. Prepustila se okrutnoj sudbini. Uzalud je i vikati kada te netko niti ne želi čuti, a pogotovo pomoći da dođe mukama kraj. Kada su svo bilje presadili, čoban ju je još jednom ponosno pogledao i pun sebe se spremao vratiti u tuđinu, jedva se rastajući sa svojim zavičajem.. Na odlasku je još jednom, sa suzama u očima, pomislio kako je lijepa, a sada zahvaljujući njemu i najljepša. Krišom je obrisao jednu suzu koju nije uspio zadržati u oku, pozdravio svoje ovce, koje su mu pljeskale za dobro obavljen posao, i otišao. Ovce su opet bile prepuštene same sebi i čobanima koji nisu bili nigdje i nisu vidjeli ništa. Pasle su iz dana u dan, a da nijednom nisu podigle pogled prema planini Planinici. One su svoj zadatak obavile i nastavile sa svakodnevnim životom. Najkrasnije bilje nisu zalijevale niti su se o njemu brinule. Polako je sve zaraslo u travu.

Svakim danom mi je mrvicu lakše. Najkrasnije bilje polako izumire. Nije naviknuto na ovakvo okruženje. Ja ga sačuvati ne mogu. Ovce su mu mogle pomoći, ali nije ih briga, kao što ih ni za moje zapomaganje nije bilo briga. Čim je čoban otišao, zaboravile su ga okopavati i zalijevati. Ubrzo je zaraslo u travu.  Govore mi da sam lijepa, a draže su im tuđe planine. Traže sreću na pogrešnom mjestu, a meni se dođu samo s vremena na vrijeme diviti. Znam, osjećam da će jednom doći neki novi čobani i neke druge ovce koje možda nisu moje, ali će me zavoljeti. Možda i više nego moje vlastite. Nadam se samo da će shvatiti da je jedini način da me učine ljepšom - da ostanu živjeti na meni.

Autor: Marina Mijoč