Geodeti u književnim djelima

Pregledano: 2015, Objavljeno 08.07.2018. 17:52:03, Kategorija Radovi

Čitajući godinama raznorazne knjige, naišla sam na četiri u kojima se spominju geodeti kao sporedni ili glavni likovi. Kako je pisac došao na ideju da baš geodeta smjesti u radnju svog djela, vjerojatno nikada nećemo saznati, ali možemo pročitati knjige u kojima oni upravljaju radnjom. Što mislite da bi geodet trebao raditi, makar i u knjizi? Pa valjda svoj, geodetski posao. Je li to tako i u slijedećim knjigama, pročitajte u ovom tekstu. Ili, još bolje, pročitajte slijedeće knjige: Zamak (Franz Kafka), Prah (Ranko Marinković), Winnetou (Karl May), Mjerenje svijeta (Daniel Kehlmann). Saznajte kako se snalaze u namijenjenim im ulogama, ima li među njima sličnosti? Upoznajte geodeta K. koji u mučnoj kafkijanskoj atmosferi radi gotovo sve osim premjeravanja zemlje, geometra koji se našao u ljubavnom trokutu koji nema ni ime ni prezime osim - geometar, priučenog geometra Old Shatterhanda koji je posao geometra dobio isključivo jer je dobro rukovao puškom te prirodoslovca Humboldta i matematičara Gaussa koji su opsjednuti mjerenjima svega i svačeg, jednom riječju - svijeta. Uživajte!

 

WINNETOU (Karl Friedrich May)

Ukratko o piscu: Karl May je njemački pisac. Rođen je 1842., a umro 1912. Rođen je kao peto dijete u siromašnoj obitelji. Imao je trinaestero braće i sestara. S 14 godina započinje školovanje za učitelja, koje i završava. Bio je sklon sitnim krađama. Nakon što cimeru ukrade sat, trajno mu je oduzeta dozvola za podučavanje. Zatim je bio u popravnom domu, gdje je u knjižnici dosta čitao i napravio popis radova koje će napisati u budućnosti. Nakon izlaska iz popravnog doma, nastavlja sa sitnim krađama te je osuđen na 4 godine zatvora te je pušten ranije zbog dobrog vladanja. Nakon izlaska iz zatvora počinje s pisanjem. Stvorio je brojne junake u kojima je vidio samog sebe, ali za razliku od njih, mrzio je putovati. Prigovarano mu je što opisuje mjesta na kojima sam nije bio. Ponekad bi se i sam zapetljao u svojoj mašti te bi davao kontradiktorne izjave. Mišljenja oko njega i njegovih djela (a i o Mayu kao čovjeku) su dosta podijeljena; dok jedni smatraju da nema književne vrijednosti u njegovim djelima, drugi su oduševljeni. Najčitaniji je pisac od svih koji su pisali na njemačkom jeziku. Djela su mu prevedena na gotovo  sve svjetske jezike i prodana u milijunima primjeraka. Na cijelom svijetu su poznati likovi koje je May stvorio: Old Shutterhand, Winnetou, Kara Ben Nemsi, Hadzi Halef Omar. Njegovi junaci su uvijek na strani pravde, pa se Mayu može pripisati da je u mladima izazivao suosjećajnost prema slabijima i poticao vjersku toleranciju te stao protiv rasizma (u to vrijeme provodi se velika nepravda prema Indijancima u Americi te nasilje nad nacionalnim manjinama u Europi). Najpoznatija djela su mu: Na divljem zapadu, Lovci na medvjede, Kroz pustinju, Winnetou, U cartsvu srebrnog lava, Blago u srebrnom jezeru, U balkanskim gudurama. 

Ova knjiga je spomenik slavnom poglavici Apaša, a samim tim i njegovom narodu kojeg je pisac nazvao bolesnim, umirućim čovjekom kojem preostaje još samo nekoliko uzdaha, a trzaji, koji povremeno pokrenu njegovo nago tijelo, samo su grčevi, sto nagoviještaju skoru smrt.

 U knjizi je, uz poglavicu Apaša, glavni lik i naš kolega geodet kojemu je poznavanje geodezije zauvijek promijenilo život i usmjerilo ga u sasvim neočekivanom pravcu.

 Vjerujem da ste svi čuli za ponosnog Winnetoua i snažnog Old Shatterhanda, tim više što su filmovi o ovom poznatom dvojcu snimani na našim prostorima. Naime, ovaj drugi, s kojim se i sam pisac poistovjetio te pisao knjigu u prvom licu, je bio priučeni geometar, a posao je dobio sasvim slučajno, prilikom, kako se njemu činilo, neobaveznog razgovora:

Jeste li se bavili matematikom?

Bila mi je to jedna od najmilijih nauka.

A aritmetika, geometrija?

Naravno.

Mjerništvo?

Dapače, vrlo drago. Često sam obavljao horizontalna mjerenja i mjerenja visina, premda ne želim tvrditi da se smatram izučenim geodetom.

… moram prije znati umijete li pucati.

Tako je, pukom slučajnošću, završio na istraživanju i mjerenju jednog dijela ceste za vatrenog konja (Onaj dio koji je zapao mene i jos tri mjernika, pod vodstvom jednog nadinženjera, ležao je između izvora Rio Pecosa i južnog Kanadiana). Radnja se, dakle, odvija na dalekom Divljem zapadu, kada se crveni čovjek borio za opstanak, a unaprijed bio osuđen na propast. Naš junak sasvim naivno, sretan što može ponešto zaraditi (Bio sam sretan što sam postao mjernik, jer sam bio dobro plaćen.), započinje svoj posao geodeta ni ne sluteći da radi na zemlji crvenih ljudi koju bijelci bez milosti otimaju. Iako Old Shatterhand nije bio najbolji geodet od svih spomenutih, bio je sasvim sigurno najsnažniji te je zbog svoje snage i dobio takav nadimak (Njegov metak nikad ne promaši cilj, a u njegovoj je ruci tolika snaga, da svakog neprijatelja jednim udarcem šake obara na zemlju. Zato su mu bijeli ljudi zapada dali ime Old Shatterhand). Osim sto je bio snažan, bio je i izrazito pošten jer bez truda stečeno bogatstvo ne pruža zadovoljstvo. Samo ono ima pravu vrijednost, što čovjek stekne radom.

 Odmah na početku se susreo s problemima jer nisu mu svi kolege bili vrijedni kao on te je gotovo sav posao odrađivao sam (Pogledao sam nacrte i doznao  tko ih je izradio. Ovdje je vladalo pravo ljenčarenje , dok je jedan jedini, i to najmlađi od vas, morao savladati sav posao!). Jednom prilikom, kada su Apaši doznali da se izvode radovi na njihovoj zemlji, bez ikakvog pitanja i upozorenja, Old Shutterhand prvi put susreće Winnettoua (Lice mu je bilo gotovo plemenitije nego u njegova oca, a boja tog lica bila je zagasita - svijetlosmeđa, prelazeći pomalo u brončanu… Osjećao sam da je on dobar čovjek i sigurno izvanredno nadaren…) i počinje osjećati grižnju savjesti što za novac krade tuđu zemlju te se pita: Ponosim li se uistinu svojim zvanjem mjernika?. U knjizi saznajemo i kako je zahtjevan i pogibeljan posao geodeta budući da je postojala stalna opasnost po život, bilo od strane Indijanaca, bilo od divljih životinja (Ja sam zapravo imao dvostruki posao: mjeriti i voditi knjige, te izrađivati nacrte. Pravio sam ih u dva primjerka. Jedan je dobivao nadinženjer, kao nas pretpostavljeni, a drugi sam pravio potajno za sebe, da ga sačuvam za slučaj potrebe. Naš je položaj bio tako pogibeljan, da je takva opreznost bila potpuno opravdana.). Prilikom napada Apaša, došlo je do smrtonosnog, naprasnog prekida mjerenja (No već svuda oko nas je bjesnio boj. Nas četvorica nismo u njemu sudjelovali, ali nadinženjer i tri mjernika branili su se i na kraju su bili poubijani.). Što je bilo nakon toga? Na koji način su Old Shutterhand i Winnettou postali pobratimi? Kakve su još pustolovine proživjeli? Je li Old Shutterhand uspio završiti i kada mjerenje? Saznajte čitajući knjige. Otkrit ću vam samo da je, nakon napada, mudri Winnettou sačuvao instrumente, usprkos namjeri drugih ratnika da ih unište  (Ratnici, koji su ih našli, htjeli su ih uništiti, ali ja im nisam dopustio. Premda nisam pohađao školu bijelaca, ipak znam, da takvi predmeti mnogo vrijede, i stoga sam naredio, da ih brižno pohrane. Mi smo ih ovamo donijeli i dobro spremili.).

 Čitajući Winnettoua, sigurno ćete suosjećati s crvenokošcima i na trenutke se zasramiti što propadate bijeloj rasi. Još i sada mi u glavi zvone riječi autora na prvim stranicama knjige, koje ostavljaju gorak okus: Bijelac je došao sa slatkim riječima na ustima, ali s najoštrijim nožem za pojasom i s nabijenom puškom u ruci. Obećavao je ljubav i mir, a pružao mržnju i krv.

 

ZAMAK (Franz Kafka)

 Ukratko o piscu: Franz Kafka rođen je 1883. god. u Pragu, u imućnoj židovskoj obitelji. Jedan je od najznačajnijih književnika suvremene svjetske literature i suvremenog romana. Otac mu je bio veliki autoritet i zahtijevao je potpunu poslušnost. Takav odnos uvelike je ostavio traga na Kafki i kasnije na njegovim djelima. S jedne strane bio je strašljiv i povučen, osjećao se manje vrijednim, dok je prema okolini bio komunikativan i društven. Mnogo je putovao i stekao brojne prijatelje. Išao je u klasičnu gimnaziju i završio pravo. Radio je kao pravnik, ali htio se baviti isključivo pisanjem. Nije imao djece. Za života su mu objavljene pripovijetke: Promatranje, Seoski liječnik, Ložač, Preobražaj i osuda. Proces, Zamak i Amerika su oporučno trebali biti spaljeni, ali Franzov prijatelj i izvršitelj oporuke Max Brod je to odbio učiniti. Kafka je pisac koji neprekidnim preispitivanjem sebe pokušava dokučiti smisao života. Imao je psiholoških problema i gotovo cijeli život provodi u strahu od sebe samog i od drugih. Bavi se pitanjem zašto je pojedinac toliko nemoćan da se suoči sa strahovima koji mu se nameću. Osjećaj beznačajnosti i nemoći je karakterističan za njegova djela. Mnogi književni analitičari smatraju kako je K. jedna te ista osoba i u “Zamku” i u “Procesu” - sam autor. Umire 1924. godine od tuberkuloze.

 Dragi kolege geodeti, zamislite se u slijedećoj situaciji: dobili ste vrlo važan posao premjeravanja u tzv. Zamku. Dolazite u selo ispod Zamka, odlučite prenoćiti jer je već noć i dubok snijeg je pao. U gostionici vas žele otjerati, ali kada saznaju da ste geometar kojeg su vlasti angažirale, ipak dopuste da prenoćite (Inače, izvolite znati da sam ja zemljomjer kojeg je grof pozvao. Moji pomoćnici s aparatima stići će sutra kolima….Vidio je seljake kako se, začuđeni, pribijaju jedan uz drugog i došaptavaju - dolazak zemljomjera nije bio nevažan događaj.).

Sutradan dolaze dvojica pomoćnika koji, gle čuda, nisu vaši stari pomoćnici za koje ste mislili da će doći! Dolaze vam sasvim nepoznata dva lika, koja uopće fizički ne razlikujete - bez instrumenata.

Mrtvi hladni vas uvjeravaju da su oni u biti vaši stari pomoćnici. Osim što vas obavještavaju da nemaju nikakve instrumente, ravnodušno tvrde da se ne razumiju niti najmanje u premjeravanje zemlje (“Gdje su vam aparati?” upita K. “Mi ih nemamo.”, ponoviše oni. “Al ste mi vi neki ljudi.”, reče K. “Razumijete li se vi nešto u premjeravanje zemlje?” “Ne”, glasio je odgovor. “Ali ako ste vi moji stari pomoćnici, onda se morate razumjeti.” Oni su šutjeli.) Uz sve to poprilično su luckasti i vaša muka - njima je zabava.

Uporno želite doći do Zamka, ali nikako vam ne uspijeva. Saznajete da do Zamka postoje brojni putovi koji se stalno mijenjaju i nitko ne zna zapravo kojim putem se upravo danas dolazi do Zamka. Pretpostavljate da se trebate javiti grofu koji vas je angažirao u Zamku i da ćete tamo dobiti upute što i kako dalje. Tračak nade u vama budi pismo dobiveno od vrlo utjecajnog Klamma, člana  Zamka, koji vas upućuje na tzv. općinskog djelovođu. Napokon od njega saznajete da ste ipak greškom došli u selo i da im geometar u biti nije potreban (Vi ste primljeni za zemljomjera, kao što kažete; samo, na žalost, nama zemljomjer nije potreban. Granice našeg malog gazdinstva su povučene, sve je uredno uvedeno. Prenošenja imanja gotovo nema, a sitne prepirke oko razgraničenja rasprave se same od sebe. Zašto bi nam onda bio potreban zemljomjer?).

Vi ga u čudu gledate, a on kaže da je zemljomjer trebao prije mnogo godina i da nikada nije došao (Prije mnogo vremena, …, dođe nalog, …, da jedan zemljomjer treba da bude postavljen. Taj nalog, naravno, nije se odnosio na vas, jer je to bilo prije mnogo godina i ja se toga više ne bih ni sjećao da sad nisam bolestan pa imam dovoljno vremena da razmišljam i o najbeznačajnijim stvarima.)

Općinski djelovođa vam tada marljivo objašnjava kako se tada predmet sklonio u arhivu, ali ga je opet netko greškom stavio u opticaj i opravdava tu grešku kao da je to nešto najnormalnije (U jednom tako velikom nadleštvu kao što je grofovsko može da se desi da jedno odjeljenje naredi ovo,drugo ono, jedno ne zna za drugo, viša kontrola je, dodouše, neobično točna, ali po svojoj prirodi stiže kasno, i tako ipak može da nastane mala zabuna. Naravno, uvijek su to samo majušne sitnice, kao na primjer, vaš slučaj.)

Povrh svega, dotični Klamm, nakon nekog vremena šalje vam pismo u kojem vam odaje priznanje na dosadašnjim radovima koji još nisu ni počeli (Gospodine zemljomjeru, odajem vam priznanje na zemljomjerskim radovima koje ste do sad obavili.)!

Ne znam što biste dalje učinili. Vjerojatno biste pobjegli glavom bez obzira iz sela i zauvijek zaboravili Zamak. Ali naš junak K. je odlučio ostati i boriti se s vlastima i seljanima.

S jedne strane u romanu prevladava osjećaj nemoći pojedinca u nepoznatoj okolini (zemljomjer K.), a s druge strane moć vladanja i upravljanja drugima (vlast u Zamku).

 Glavni lik, zemljomjer K. uviđa da je stranac i da će u selu stranac zauvijek ostati. Ne želi prihvatiti tvrdnje seljana da je do Zamka nemoguće doći i da tu mogu samo izabrani nogom kročiti. S vremenom shvaća da zaista nikada neće doprijeti do Zamka, ali potiskuje strah tako da, u inat vlastima, započinje ljubavnu vezu s ljubavnicom najvažnije ličnosti, grofa Klamma i odluči, opet za inat, ostati u selu zauvijek. Ipak, pravi razlog ostanka u selu je strah od progonjenosti: ako iznenada ode, vlasti će juriti za njim, a on im se ne bi mogao suprostaviti. Potiskuje svoje strahove i nije se spreman s njima suočiti.  Vlasti su mu naizgled učinile uslugu i poslali pomoćnike koji ga slijede u stopu i u biti imaju zadatak da ga kontroliraju. Kroz cijeli roman se proteže nada da će ipak jednom doći do Zamka. Ta lažna nada ga sprječava da se suoči sa samim sobom.

S druge strane imamo Zamak koji predstavlja vlast. Vlasti se nemoguće suprostaviti. Sve znaju i sve kontroliraju. Upravljaju ljudima i izoliraju onoga tko im se suprostavi, kao zemljomjera K. Seljani naizgled žive normalnim životom. Ravnodušno i pasivno promatraju kako Zamak njima upravlja i ne pružaju nikakav otpor. Vlasti se neozbiljno odnose prema pojedincima, neozbiljno shvaćaju stranke, tj. seljane. Saslušavaju ih u gostionici jer nitko od njih ne smije ući u Zamak. Primaju ih po noći, da ih ne vide i da ne gube vrijeme po danu na nekoga s kim svakako upravljaju. Saslušaju ih samo da forma bude zadovoljena i da seljani imaju privid da su važni i saslušani. Ipak, i u vlasti se nađe poneki marljivi pojedinac (čitaj magarac koji sve vuče), kako je to primjetio i općinski djelovođa opisujući “putovanje” akta koji se tiče zemljomjera po uredima u Zamku (U odjeljenu B omot za akta došao je u ruke jednom referentu koji je čuven po svojoj savjesnosti. Čak je i meni, posvećenom, neshvatljivo kako je jedan čovjek s takvim sposobnostima ostavljen na jednom gotovo podređenom položaju. Ja se divim tom čovjeku, mada je on za mene pravo mučenje.). Postavlja se pitanje jesu li “krive” vlasti koje se tako ponašaju ili seljani koji se nemaju hrabrosti suočiti sa svojim strahovima i oduprijeti se vlastima u Zamku.

 Kako se sa svim nosio zemljomjer K. te koje su mu se sve (ne)zgode dogodile, saznat ćete ako se zadubite u “Zamak”. Samo, pazite da se ne razočarate ukoliko uočite preveliku sličnost svijeta (države) u kojem živite i svijeta apsurda u kojem se našao naš kolega zemljomjer.

 Eh, da, samo da vam se da na znanje: roman nikada nije završen. Nemojte da vas to pokoleba u odluci da ga pročitate. Gledajte to s vedrije strane - u svojoj mašti ga možete završiti kako želite i dopustiti K. da premjeri svaki detalj Zamka!

 P.S. Trudite se da upravo vi budete pravo “mučenje” za sve koji u vašoj okolini ne rade savjesno svoj posao.

 

PRAH (Ranko Marinković)

 Ukratko o piscu: Ranko Marinković (1913. - 2001.) bio je esejist, romanopisac, dramatičar, te suvremeni hrvatski pripovjedač. Rođen je na otoku Visu, u istoimenom mjestu. Gimnaziju je započeo u Splitu, završio u Zagrebu te upisao Filozofski fakultet. Za vrijeme II. svjetskog rata bio je uhićen od strane Talijana te je do završetka rata bio u logoru. Kada je rat završio, odlazi u Zagreb te se bavi kulturom i književnošću. Najpoznatija djela su mu: drama Albatros, prozna zbirka Ruke (unutar koje je i Prah), dramski mirakul Glorija, roman Kiklop.

 U ovoj noveli Ranka Marinkovića se, za razliku od Zamka, nemojte zamišljati u glavnoj ulozi. Sasvim ste sporedni lik, čak nemate ni ime. Uzrok ste ljubavnog brodoloma. Pisac, tj. njegov lucidni glavni lik Tonko vas, pomalo posprdno, naziva samo geometrom, kao da sama riječ geometar govori sve o vama. U noveli su samo četiri lika: Tonko koji je glavni lik, njegova neprežaljena ljubav Ana, Tonkova sluškinja Lucija, geometar i spominje se još Anino i geometrovo novorođenče. Novela se temelji na sukobu prošlog i sadašnjeg vremena. Tonko je ostao u prošlosti i nikako ne prihvaća novo vrijeme, kojeg simbolizira novi život Ane i geometra.

 Dakle, naš kolega geometar se nalazi u slijedećoj situaciji: njegova supruga Ana želi krstiti dijete, a on je protiv toga, tj. Ana mu to niti ne spominje nego želi dijete krstiti u tajnosti. Upravo je završio drugi svjetski rat i nepoželjno je uopće spominjati krštenje. Kroz unutarnje monologe glavnog lika Tonka saznajemo kako ga je njegova voljena Ana ostavila zbog geometra koji je tada došao u malo mjesto na dalmatinskom otoku premjeravati. Tonko je bio sakupljač starih ključeva i ona ga ostavlja navodno jer joj je dosadilo što sakuplja te stare ključeve. On je znao da ga ne ostavlja zbog starih ključeva nego da se zaljubila u geometra (Nije, ne, bilo zbog ključeva, lijepa gospo, nego zbog geometra što nam je došao mjeriti zemlje... Kako vas je samo zapazio kroz svoje teodolite i smotao u kožnatu pljosku svoga metra, ne znam ni danas.). Otišla je bez riječi za geometrom u Split. Tonko kasnije saznaje od Lucije da se udala za geometra. Nakon 11 godina Ana šalje pismo Tonku. Ona u Splitu nikog ne poznaje i želi da bude kum njenom dugo iščekivanom djetetu kojeg će krstiti dok joj je suprug geometar na poslu (...ovdje se nemam kome obratiti...pak sam odlučila da ti se povjerim i da te zamolim da budeš kum mom malom. Moj muž o tome ništa ne zna. Mi ćemo to obaviti ujutro dok on bude u uredu…). Tonko se sprema i odmah sutradan ide u Split, uzbuđen što će vidjeti Anu. Sprema osvetu (A on i sam sprema svoju urotu - svoju vlastitu, grdnu, osvetničku, da ce se pamtiti! - s tim paklenim strojem u nedužno bijelom, svilenom papiru s vrpcom, s tom atentatorskom, ubojitom bombom, tempiranom za sutra ujutro, poslije krštenja...Razmotat će papir, pogledati dar od kuma i - pras!). Ana dolazi u luku po Tonka i skupa idu kod nje kući, gdje ih dočekiva geometar (Geometar ih je čekao na kućnim vratima u mrežastoj košulji s kratkim rukavima, visok, mršav, opaljen od sunca, s rukama u džepovima kao kauboj).  Supružnici, iz Tonkove perspektive, preljubazno dočekuju Tonka kojem to niti malo nije drago. On u toj ljubaznosti stalno traži zamke i podsmjehe (Njegova se ljubaznost nije istrčavala ispred njegove prirodnosti, njegove ponešto grube neposrednosti kad je Tonka, već nakon prvih nekoliko konvencionalnih riječi, stao čvrsto tapšati po plećima kao najintimnijeg prijatelja. Šumske manire! Vrijeđao se Tonko plemeniti Jankin). U njihovoj kući se nije nikako dobro osjećao i bio je uznemiren (Šetao je po sobi, bos, u domaćinovoj noćnoj košulji, koja mu je sasvim dobro pristajala, no on se u njoj vrlo loše osjećao. "Kao da su me u luđačku košulju obukli, nemam mira")...

Kako je sve završilo po našeg kolegu geodeta i je li Tonku uspio osvetnički plan (Teško je ta odluka ležala u njemu i još uvijek neodlučno kolebala: Da-ne? Da-ne?), saznat ćete ako zavirite u novelu Prah, u kojoj se ljubav Tonka i Ane pretvorila u prah zahvaljujući trećoj osobi - geometru.

 

 

MJERENJE SVIJETA (Daniel Kehlmann)

 Ukratko o piscu: Daniel Kehlmann rođen je 1975. u Münchenu. Pohađao je isusovački kolegij u Beču te studirao filozofiju i komparativnu književnost. Kao gostujući i izvanredni profesor predaje poetiku u Mainzu, Wiesbadenu i Göttingenu. Međunarodni uspjeh postigao je već romanom “Ja i Kaminski”, dok je roman “Mjerenje svijeta” (2005.) postao istovremeno bestselerom u nekoliko europskih zemalja.

 Knjigu sam pročitala još za vrijeme studentskih dana, na preporuku tadašnjeg asistenta na Geodetskom fakultetu u Zagrebu Dražena Tutića (hvala:)), a sada još jednom za potrebe ovog članka.

Mjerenje svijeta je paralelna biografija prirodosovca Humboldta i matematičara Gaussa. Pisac na duhovit i inteligentan način opisuje ova dva velikana svog (a i našeg) vremena. Knjiga je druga najprodavanija knjiga na njemačkom jeziku u povijesti (iza Parfema Patricka Süskinda). U Njemačkoj je prodavanija čak i od Harry Pottera. Dok se u prethodno analiziranim naslovima u radnji odvija gotovo sve osim mjerenja, u ovoj knjizi se od korice do korice samo mjeri, od ušiju u glavi domorodaca, dubine svake jame, visine svakog brežuljka do svemirskih tijela.

 Alexander von Humboldt (1769. - 1859.) je bio mlađi od dvojice braće. Od malih nogu su podučavani po 12 sati sedam dana u tjednu. Još s devet godina je izradio gromobran, drugi u Njemačkoj uopće. Kao djetetu, usađena mu je misao njegovog učitelja, Kantovog učenika Marcusa Herza: Kad god vas neke stvari plaše, dobra je zamisao izmjeriti ih. Pohađao je rudarsku akademiju u Freiburgu i cijeli program apsolvirao u jednom tromjesečju. Bio je opsjednut seciranjima biljaka i jedva da je i spavao. Zbog nedostatka vremena nije htio doći niti na bratovo vjenčanje. Humboldt je mjerio temperaturu i što se dublje spuštao bilo je toplije, što je bilo u suprotnosti s neptunizmom koji je želio opovrgnuti. Nakon majčine smrti, odluči otići u Novi svijet. Kupio je najskuplje mjerne instrumente toga doba, među njima i teodolit. Mjerenja su mu bila opsesija te je bio prisutan kada se mjerio posljednji odsječak meridijana koji je povezivao Pariz s polom. Desetmilijunti dio te dionice je izliven u metalu i postao je jedinicom svih budućih mjerenja duljine - metar. Od ushićenja noćima nije spavao. Igrom slučaja susreće Bonplanda s kojim otputuje u Španjolsku odakle će krenuti u ekspediciju u Novi svijet. Putem je izmjerio svako brdo i popeo se na svaku planinu (Brežuljak čija je visina nepoznata vrijeđa razum i uznemiruje ga. Bez stalnog određivanja vlastitog položaja čovjek se ne može kretati…Od sada su putovali noću kako bi mogao neometano provoditi mjerenja. Moraju točnije odrediti koordinate nego što je to do tada učinjeno. Karte Španjolske nisu precizne. Ta žele znati kuda jašu.). Kada su stigli u Novi svijet, mjerio je sve i svašta. Jednostavno je bio opsjednut mjerenjem: od temperature do broja ušiju u glavama domorodaca uz objašnjenje: Želimo znati jer želimo znati. Sakupljao je nove biljke i proučavao potrese koji su ga uzbuđivali (“Potres će se sigurno vratiti”, rekao je radosno.). Malo tko je mogao razumjeti njegov entuzijazam, pogotovo ne neuko stanovništvo koje su putem susretali (Nitko ne putuje oko pola svijeta da bi mjerio zemlju koja mu ne pripada.). Jedan od većih pothvata koje je napravio je mjerenje kanala između Orinoca i Amazone, izvrgavši se pri tom brojnim pogibeljima jer ucrtavanje kanala u karte, pridonijet će blagostanju cijeloga kontinenta. Bio je toliko znatiželjan da nije odolio, po cijenu života, na sebi iskušavati otrov. Sigurnost instrumenata mu je bila na prvom mjestu (Humboldt se poskliznuo na odronjeno kamenje. Izgrebao je ruke i lice, razderao kaput, no barometar je ostao čitav.). Još na svojim putovanjima piše izvještaje te želi postati slavan, što mu nadasve i uspijeva. Zadnje putovanje mu je u Rusiju, gdje ga prati veliki broj ljudi budući da je u međuvremenu postao poznati prirodoslovac. Razočaran se vraća kući jer nije imao slobodu kakvu je imao na putovanjima u Novi svijet kada još nije stekao slavu i, iako je uvijek sažalijevao Gaussa jer nije nigdje putovao, vraćajući se iz Rusije u Berlin “je zamislio Gaussa koji upravo u tom trenutku teleskopom promatra nebeska tijela čije je putanje mogao opisati jednostavnim formulama, odjednom više nije znao reći tko je od njih dvojice išao na daleka putovanja, a tko je uvijek ostajao kod kuće.”

 Carl Friedrich Gauss (1777. - 1855.) je bio čudo od djeteta od malih nogu. Još kao dijete je shvatio da nitko ne želi upotrebljavati mozak. Ljudi žele mir. Žele jesti, spavati i žele da su drugi ljubazni prema njima. Razmišljati ne žele. Nakon što je doktorirao, nije imao novca te mu se pružila prilika nešto zaraditi privremenim radom - kao geodet. Ubrzo je shvatio da taj posao nije za njega (Još je nekoliko tjedana s geodetskim instrumentima lutao terenom, zabijao štapove u tlo, mjerio njihovu udaljenost. Jedanput se skotrljao niz strminu i iskrenuo rame, više je puta pao u koprive, a jednoga ga je poslijepodneva, zima se već bližila, horda djece zasula prljavim grudama. Kada je iz šume iskočio ovčarski pas, oborio ga na tlo, gotovo ga nježno ugrizao za list i poput sablasti ponovni isčeznuo, odlučio je prekinuti s tim poslom. Nije bio stvoren za takve opasnosti.). Koliko je god on želio pobjeći od geodezije, u stopu ga je slijedila gotovo cijelog radnog vijeka, kao da mu je uporno dosađivala da joj postavi temelje, kao da ga je čula kada je rekao da je prostor nabran, zakrivljen i veoma neobičan. Geodezija je upravo žudjela za ovim simpatičnim gunđalom koji je više od svega mrzio putovati i koji se uporno držao, s teleskopom u ruci, cijeli život udobnosti svoga doma i ureda. Zahvaljujući geodeziji, upoznao je buduću suprugu (zaljubio se u nju kada je konstantirala da Zemlja nije ravna) i, iako je bio čvrsto odlučio da neće više nikada mjeriti zemlju, spletom nesretnih obiteljskih okolnosti, godinama je sudjelovao u državnoj izmjeri kao voditelj državne mjerničke komisije (Trenutak neopreznosti i eto te u državnoj službi, lutaš šumama i pregovaraš sa seljacima oko njihovih kvrgavih stabala.) iz jednog jedinog razloga - da ne bude kod kuće. Ovaj nadasve osebujan znanstvenik oduševljava čitatelje svojom genijalnošću i razmišljanjima te šokira i nasmijava čitatelje kada, s jedne strane napiše životno djelo u ranim dvadesetima (Disquisitiones Arithmeticae), s druge drži bočicu otrova u ruci spreman je ispiti ukoliko njegova voljena ne kaže da, a s treće strane prve bračne noći iskače iz kreveta jer mu je sinulo kako se može aproksimativno korigirati pogreška u mjerenju putanje planeta.  Slavan nije postao zahvaljujući matematici, nego zahvaljujući dostignućima iz astronomije koja je u to vrijeme bila vrlo popularna (određivanje putanje nebeskih tijela), iako je uvijek naglašavao da je on prije svega matematičar. Osjećao se zarobljeno u svom vremenu i na svakom koraku ga je to razdraživalo i frustriralo, bilo da vadi običan zub kod brijača (Već za nekoliko godina postojat će liječnici za zubalo, tada će se ti bolovi moći liječiti i neće se morati čupati svaki upaljeni zub... Dušu bi prodao za život sto godina poslije, kada će postojati sredstva protiv bolova i liječnici dostojni tog imena.), bilo da sudjeluje u državnoj izmjeri kao geodet (Uskoro će sve to biti mačji kašalj. Slat će galvanske signale s jedne mjerne točke do druge i računati udaljenost na temelju slabljenja električnog intenziteta. Ali njemu to nije pomagalo, on je to morao učiniti sada, s mjernom vrpcom, sekstantom i teodolitom, u blatnim čizmama, uz to je morao izmisliti metode kojima će se putem čiste matematike umanjiti netočnosti u mjerenju: sitne pogreške uvijek bi rezultirale katastrofom.), bilo da se nevoljko drmusa i dosađuje u kočiji (Uskoro će strojevi prenositi ljude od grada do grada brzinom ispaljenog metka). Gauss je doista bio genije, poznat kao princ matematike još za života, koji nije imao veze sa stvarnošću i aktualnim političkim zbivanjima (Profesor ga je pogledao poput sablasti i upitao zar doista ne zna da je rat...Kako to, povikala je, da je upravo on slijep za stvari koje inače svi vide.) jer je živio u svom izmjerenom svijetu - svijetu matematike, do posljednjeg daha (Katkad je imao osjećaj kao da nije samo izmjerio to područje nego ga je izmislio, kao da je tek kroz njega postalo stvarno. Gdje se nekoć nalazilo samo drveće, mahovina, stijene i buseni trave, sada se razapinjala mreža pravaca, kutova i brojki. Ništa što je jednom netko izmjerio više nije bilo niti će ikada više biti kao prije.).

 Ova dva luckasta genijalca susreću se na završetku svojih životnih putovanja kao priznati i slavni znanstvenici. Povezivala ih je samo jedna jedina  riječ - mjerenje. I dok jedan drugog simpatično sažalijevaju, u stvarnosti možemo reći su oba putovala i mjerila svijet, svaki na svoj način: Humboldt doslovno, Gauss računajući putanje nebeskih tijela i dokazujući matematički zakrivljenost Zemlje. Bili su toliko slični, a toliko različiti. Dok Humboldt nikada nije bio više od 6 mjeseci na istom mjestu, Gaussu se od same pomisli napuštanja Göttingena povraćalo. Mrzio je putovati istom mjerom kojom je Humboldt strastveno istraživao komadić po komadić zemlje na svojim nadaleko poznatim putovanjima. Roman na uistinu zanimljiv i inteligentan način opisuje živote ova dva luckasta znanstvenika, posebno nama geodetima interesantnog Gaussa, bez kojeg, možemo reći, ne bi ni bilo geodezije kakvu danas poznajemo. Njegov doprinos geodeziji je nemjerljiv, počevši od našeg koordinatnog sustava i Gauss-Krugerove konformne projekcije preko izjednačavanja mjerenja teorijom najmanjih kvadrata, Gaussove normalne distribucije, računanja na elipsoidu njegovim formulama... U cijeloj toj priči, paradoks je da je zemljomjerstvo svim srcem mrzio, ali igrom sudbine godinama je radio kao zemljomjer. Usuđujem se reći, da bi svaki geodet koji imalo drži do sebe i do svoje struke, trebao “progutati” ovu knjigu samo da uđe u djelić Gaussovog okruženja te spozna u koje je doba i u kojim uvjetima (sjetite se, živio je na prijelazu iz 18. u 19.st.!), cijelo vrijeme svjestan da je zarobljen u vremenu, neponovljivi Gauss postavio temelje geodezije.

 

 Marina Mijoč, mag. ing. geod. i geoinf.

 

O nama

David i Marina Mijoč, u braku. Obični ljudi. Bez glume i pretvaranja, laži i smicalica. Jednostavno, darujemo naše znanje i vještine koje bi mogle biti od koristi nekome tko ugasi televizor, utiša buku u svojoj glavi i otkrije svoje neotkrivene talente te krene u avanturu života. Nitko nas ne tjera, radimo iz ljubavi i to je sve. Svi sadržaji koje objavljujemo su potpuno besplatni i svatko ih može koristiti kako želi. 

Pretraga
Društvene mreže