U mećavi

Pregledano: 2345, Objavljeno 17.02.2020. 18:31:02, Kategorija Priče i pjesme

Kasnio je. Znao je to. Vidio je mutno sunce čija se mliječna svjetlost sve više gasila, poput svijeće koja se polako trnula. Nebo se bilo spremalo pokazati svoju divlju stranu. Miris zime mu je ispunio nosnice. Osjećao ju je. Znao je da nema mnogo vremena. Pomislio je kako bi bilo dobro ubrzati korak, ali znao je ako to učini da neće imati snage do kraja. Odlučio je zadržati isti tempo. I koračao je poput vojnika, sigurno i samouvjereno dok je krenuo na dug put do kuće, kroz duboki snijeg, šumu i dol. 

Za sobom je vukao saone. Na njima su sjedile njegove tri malene kćeri koje je ljubio iz srca. Najstarija je sjedila zadnja, držeći objema rukama srednju, a srednja držeći objema rukama najmlađu, koja je bila naprijed. Bile su zakukuljene u debele pernate zimske bundice. Tek su se mali nosići i obrazi nazirali iz krznenih kapuljača. One su bile sigurne jer njihov tata je bio tu. Nisu se bojale.

Vjetar je lagano počeo puhati i ljuljati krošnje visokih smreki. Bio je tek na pola puta, kada je naglo pojačao. I onda, iznenada, strašno sniježno čudovište otkrilo je svoje lice. Mećava je došla. Njegova brada je ubrzo postala potpuno bijela, oči stisnute ali korak i dalje pouzdan. Tek bi povremeno skrenuo pogled na svoja tri mala anđela. Polako ali sigurno, kroz vrtlog snježne oluje vukao je saone koje su tonule u snijeg, negdje u divljini šume i vjetra. 

Na trenutak je stao. Sa stražnjeg dijela saona je neprimjetno dohvatio svoju sjekiru, dok je lijevu ruku blago polagao na glave svojih kćeri. One su bile tako sigurne. Rekao im je da su hrabre jer nisu plakale i da ih beskrajno voli, dok je potajice sjekiru skrio iza leđa. Bila je to manja sjekira sa dužom drškom ali vrlo oštra. Zatim se okrenuo naprijed i prislonio sjekiru uza svoja prsa, da ju djevočice ne vide i nastavio vući saone. 

Jer znao je što mećava donosi. Gladne i krvoločne stvorove, vragove same. Krajičkom oka mogao je nazrijeti njihove njuške kroz gusti snijeg. Između huka mećave i škripe stabala, čuo je njihovo dahtanje. Skrivajući se hinjski, vrebali su priliku. Čopor vukova stezao je svoj obruč oko nesretnog oca i njegovih kćeri. No njega strah nije dotaknuo.

I tako su hodali kroz šumu i snijeg. Djevojčice su se zbile jedna uz drugu koliko su mogle. Starija je imala snažan zaštitnički osjećaj prema mlađim sestrama.

Veliki vuk, vođa svog čopora, planirao je napad. Razmišljao je: “Da mi je barem jedno dijete oteti pa da se pogostimo, jer krzno nam odveć visi s kostiju, gladni smo. ” 

No on je vukao saone kao da se ništa nije događalo. Čitao je misli velikom vuku pa mu uzvratio: “Misliš da si brz krvoloče stari? Misliš da me možeš nadmudriti? Dobro znaš što nosim u ruci. Ovdje nema ništa za tebe, stoga, idi odakle si došao."

Veliki vuk je tada pomislio: "Čuo sam priče o ovom drvosječi. Vukovi ga se zbilja boje jer brz je sa sjekirom i uvijek njušku siječe, da unakaženi u bolovima umiremo. Ali mećava nam je saveznik, ona će mu strah u kosti utjerati. Ona će ga zbuniti dok mu djecu budemo grabili, jedno po jedno. Neće imati šanse jer ćemo napasti zajedno."

On na te misli vuku uzvrati: "Tvoj čopor ne smije napasti bez tebe, jer to je okot kukavički. Okomite se samo na jednu od ovih za koje mi srce kuca, moja će te sjekira naći, jer veličinu svoju ne možeš sakriti. Potom će ti njušku smrskati i sve zube polomiti, a okot će se kukavički razbježati. A kad im tvoja krv zamiriše, vratit će se i živoga te rastrgati.” 

Veliki vuk je nijemo nastavio hodati, a čopor za njim. I koračali su dalje u šutnji, dok je vjetar bijesno hujao i razbacivao guste pahulje sjevernog snijega. Brada mu je bila okovana ledom, a oči sputane povezom od mraza. Na obrvama su se sjali kristali pahulja, a jagodice pucale od studeni. Iz šume je izašao, no dol je trebalo prijeći, i na drugoj strani dola kuću naći. No mećava nije imala milosti. Ražestila se poput divlje zvijeri. Kao da je s čoporom razgovarala. Kao da su se oduvijek znali i zajedno ovo planirali. Čopor je počeo glasno zavijati, a djevojčice su se snažno prestrašile. No njihov tata ih je utješio i rekao da to vukovi mećavi pjesmu pjevaju. Zatim ih je pokrio pokrivačem jer njihova lica više nisu mogla podnijeti žestinu vjetra i ledenih pahulja. Tada su zajedno zapjevali pjesmu:

 

Sniježni put sada zove, 

Veselo se djeca smiju,

Sveti Niko nosi darove,

Što li pokloni kriju?

 

Krampus šibe nosi,

Ali nema ih kome dati, 

Jer dobrom djecom proglasi,

Sve u kraju Niko sveti.

 

Sveti Niko dođi k nama,

Djeci svoj budi gost,

Krampusa neka nosi tama,

Neka zavlada radost!

 

Vučji vijuk je bio sve slabiji. No mećava je pokazala ono najgore i preobrazila se u bijelu smrt. Tada se nespokoj uspio probiti u njegove kosti, a srce mu je počelo jako tući. Strah ga je obuzeo poput strasti, kao tamni vihor nadvio se nad njim. Jer znao je da se izgubio i da će kuću teško naći. Korak mu je slabio, a saone su usporavale. Grozan kraj mu je nadvladao misli, vizije užasnih prizora krvi u snijegu. A ispod pokrivača se i dalje čula vesela dječja pjesma.

Ona je čekala. Vatra je gorjela u kaminu. Stajala je na malenom prozoru upućujući svoj pogled prema dolu koji se gubio u olujnoj mećavi. Kako je vjetar jačao, njena snaga je kopnila. Držala je maleno čedo u naručju i dojila ga. U podivljaloj mećavi, kao da ih je na trenutak vidjela. Ali to je bio samo san. Vani nije bilo ničega, osim bijele divlje pustoši. Suze su joj počele teći. Osjećala se poput malog broda u velikoj oluji. Što ako se nikada ne vrate? Mislila je. Ne bi to mogla preživjeti. Misli su joj postale mračne kao mrak sami. Strah je rastao u njoj poput roja osa koje su ubadale utrobu i kosti. Mislila je da će pasti, ali morala je ostati živa. Kroza suze, teško dišući i jedva da je micala usnama, zapjevala je ovu pjesmu:

 

Gdje je moj dragi sada,

Gdje su moje malene zvjezdice,

Dok snijeg neprestano pada,

Suze mi oblivaju lice.

 

Ali znam u srcu svome,

Da naša ljubav stati neće,

U svijetu ovome,

Ona je znak sreće.

 

Već si blizu dragi moj,

Korak tvoj u srcu čujem,

Dok vodiš težak boj,

Povratku se tvom radujem.

 

Saone ne prestaj vući,

Zdrave ih i žive vrati,

Djecu našu dovedi kući,

I proljeće će opet cvasti.

 

U dolu među smetovima, vukovi su se zadovoljno gostili. Nikada ovakvu priliku nisu imali. Ova zima je bila plodna. Čopor je pobijedio. Kesili su se pokazujući svoje krvave zube.

Ne!!! Uzviknuo je. Duboko je udahnuo i otjerao te mračne misli natrag u mećavu. Glas njegove najstarije djevojčice je dopirao ispod pokrivača: “Tata, jesmo li blizu?” On joj je rekao da čuva sestre i nastavio vući predragocjen teret. Strah mu je i dalje glođao kosti no morao je stići kući. Ipak, snaga ga je napuštala, a noge su mu klecale. Saone su bile preteške. Ali on ih nikada ne bi pustio. 

I na kraju, stao je. Noge više nisu mogle koračati. Branio je svoje kćeri koje su u tiho bdjele ispod pokrivača. Vukovi su zbili krug, krijući velikog vuka kojega više nije mogao jasno vidjeti jer su svi izgledali isto. Bili su još daleko za njegov zamah sjekirom. Razum je prestao, logika je bila daleko. Oči više nisu koristile, a uši su se predale. Snaga je hlapila iz njega poput rose na užarenom suncu. 

Tada je sklopio oči i slušao glas svoga srca. Čuo je njenu pjesmu. Tako nježnu i tako divnu. Ona mu je ispunila dušu. I u trenutku kada se svaka nada učinila dalekom, vjetar se nakratko smirio. Podigao je glavu i tek za treptaj oka u daljini ugledao maleno svjetlo. Strah ga je napustio, a snaga je ponovo ovladala njegovim tijelom. Nastavio je koračati svom silinom kroz gusti snijeg ne skidajući pogled sa malenog svjetla dok su mu se ledene kristalne pahulje zabijale u oči. Prkosio je mećavi i čoporu koji ga je pratio u stopu, a za kojeg više nije mario.

Sada je bio on protiv mećave. Sada su bili on i svjetlo u mećavi od kojega nikada ne bi okrenuo glavu. Kako se približavao, svjetlo je bilo sve veće i sjajnije. U svojoj duši, on je zapjevao:

 

Evo me draga moja ljubavi, 

Evo zvjezdica naših malenih,

Dok tražim naš zaseok ubavi,

Branim ih od kandža paklenih.

 

Istinu ti govori srce tvoje,

Ljubav naša nema kraja,

Ostarit ćemo zajedno nas dvoje,

I otići u domovinu sjaja.

 

Mada mi je led okovao krzno,

I dok se vukovi okolo šeću.

Draga moja, dolazim brzo,

U zagrljaj ti okasnit neću,

 

Otvori sada kućna vrata,

Saone su već na pragu,

Idu djeca i njihov tata,

Da zagrle svoju dragu.

 

Vrata od kuće su se otvorila. A vukovi, krvoloci i okot kukavički, pobjegli su natrag u bjelinu. Njegova vjerna žena ih je dočekala dok joj je srce igralo u grudima. Snažnim pokretom je povukao pokrivač prekriven snijegom i otkrio tri malene djevojčice koje su veselo uskliknile i radosno pohitile majci u zagrljaj. Radost, stara ukućanka, ponovno se rasplesala domom. Njegove suze su razbile ledeni okov na licu iako ih je pokušao skriti. To su bile suze pune sreće. Oduvijek je znao: nitko i ništa ih rastaviti neće.

Nakon tople večere, djeca su zaspala, a njih dvoje su još malo ostali razgovarati. Zahvalno su rekli molitvu i zaspali s ružarijem u rukama dok se vatra  u kaminu polako gasila. Ostao je tek zvuk mećave koji ih je polagano ispratio u san. 

Ujutro je osvanuo prekrasan zimski dan. Pravo vrijeme za igru u snijegu. 

 

Autor: David Mijoč