Čarli (10.01.2021.)
Pregledano: 1089, Objavljeno 09.11.2021. 10:24:49, Kategorija IZ DNEVNIKA...
Vozimo se. Prepun auto žena. Što ću, okružen sam ženama i vole me. I žena i majka i kćeri, njih pet. Ali nisam sam, tu je i mali sinčić, živi spomenik moga prijatelja i kuma koji je poginuo prije 8 godina. Idemo brati mahovinu za jaslice, znam jedno mjesto. I tada dok sam vozio, ugledam malo stvorenje - crni psić na cesti u sred šume. Napušten, odbačen, predodređen umrijeti groznom smrću. Najbolje što mu se može dogoditi da ga do noći vukovi nađu, inače će umrijeti od studeni i gladi. Kakva bolna i spora smrt, pomislim. Produžujem dalje, ne obazirem se. Žene šute. Znaju da ne volim pse. Ni mačke. A volio sam nekada. Mog prvog psa Reksija, istarski dugodlaki, koji je vjerojatno stradao u ratu, napušten od nas. Ali tada je trebalo glavu sačuvati. Sjećam se i Lesike i moje Linde, malog retrivera koju je netko u Baškoj Vodi okrutno mučio i ubio. Pa opet, nakon rata - Reksi, alpinac kojemu je neka zvijer njušku rastrgala i koji nas je u svojim očima “molio za metak”. Bio je još jedan, mali neki, moj pokojni otac mi ga nije dao držati pa ga nisam ni upoznao. Kvragu i ti psi, pomislim, dok prolazim malo napušteno stvorenje koje je lajalo, vjerojatno od gladi. Malo dalje isti takav, mrtav, vjerojatno brat ili sestra onom prvom. Netko ih je izbacio iz automobila. Bijes me hvata, znam taj čudan osjećaj u grudima. Duboko dišem dok djeci bezuspješno pokušavamo skrenuti pozornost. Kakav je to čovik, pomislim. Baciti cuke usred šume. "Trebao si ih se “riješiti” kao pravi muškarac ali kad nisi muškarac nego p.zda" promrmljam u sebi da mlađe ne čuju moje nepristojne riječi ali dovoljno glasno da starije čuju. Bijes se stišava, žao mi je što sam rekao nepristojnu riječ, opet. Žao mi je što sam uvrijedio nepoznatog čovjeka, tko zna kakva je njega muka natjerala. Pas će umrijeti i točka. Životinje nesretno umiru, ljudi nesretno umiru, to je tako, tješim se ovom okrutnom istinom. Vozim dalje do mjesta gdje ćemo brati mahovinu. Ima je, nije mraz niti studen pa je lako brati. Vjetar nas požuruje kući, ulazimo u auto i krećemo nazad. Govorim u sebi, ako sretnem nesretnog cuku, uzet ću ga. I srećem još nesretnijeg cuku, koji je stajao tik do svoga mrtvog brata ili mrtve sestre. Usporavam automobil. Starije žene šute dok im srca vrište “uzmi ga”, a mlađe ne kontaju, ili bar ja tako mislim. Stajem. Znam da ću ga uzeti ali ne govorim ništa. Trese se od straha, studeni, gladi, sikirancije, tko zna od čega još. Stavljam ga pod noge i nastavljam voziti. Ženama je drago. Pas laje i nemiran je pod nogama ali ga uspijevam obuzdati jednom rukom. Nije daleko do kuće.
Jede sve što bacimo pred njega. Mlijeko, mačju hranu, slaninu, sve. Najstarija kćer uskliknu “neka se zove Čarli”. Ja potvrđujem iako ona malo kasnije nastoji promijeniti ime, no Čarli ostaje. Noć će brzo, pravimo mu privremeno boravište dok ga se ja ne “riješim” kao pravi muškarac. Ujutro izmet ispred kuće na sve strane. Ne smeta, očistit ćemo. Razmišljam što da radim s njim. Ne želim novu bol jer dosta je imam u životu. Najbolje ga uspavati kod veterinara predložim ženi, to mi je nekako najljudskije. Ali znamo i ja i žena da ništa od toga. Čarli je naš i to je gotova stvar.
Bacam se na posao izrade kućice koju će Čarli koristiti privremeno dok mu ne napravim pravi boks i veliku kućicu. Kućica gotova za dan, dva. Čarli je oduševljen. Igra se s mačićem, a stariji mačak je nepovjerljiv. Mačke imamo, ne smetaju mi dok me ne diraju. To su divlje mačke, nikada ne ulaze u kuću, čiste su i uredne. Osim kad se pare, tada mi baš idu na živce. Treniram Čarlija svaki dan i nije glup. Odmah je shvatio da ne može u kuću, sjedi - stoj - dođi, savladao je relativno brzo. Postali smo prijatelji. Tako postade ubrojen među moju neslavnu kolekciju pasa. Vodili smo ga u šumu i išao je s nama svugdje. Rastao je i bio je jako sretan i zaigran.
Dočekuje me svaki dan kada dolazim s posla, kao pravi pas. Pomilujem ga malo i nastavim u kuću, on to shvaća i zna da sam gospodar, strog i pravedan. Boji me se i to je dobro.
Već mjesec dana kod nas, veterinar ga je pregledao. Razigran je i vesel, kao da ne vjeruje kakva ga je sreća snašla. Jedan dan testiram njegovu vjernost. Izvodim ga van po noći i mećavi. Prati me daleko, iako prestrašen. Povremeno se vraća po svojim tragovima no na moj povik dolazi k meni. Obilazimo livadu i brdo i sretno se vraćamo kući. Ponosan je. Dobar je to pas. To je moj pas, a ja sam njegov gospodar.
Žena i ja radimo betonsku ploču gdje će bit boks. Zima, pijesak zaledio, tučem hiltijem kao da razbijam kamen. Završili smo. Kupio sam i mrežu i ugovorio s bratom da mi zavari boks. Nacrtao sam veću kućicu i spremam se za posao čim snijeg okopni.
Jedva čekam da okopni da ga zatvorim u boks i da napravim od njega pravog psa. Ali djeca se raduju snijegu, raduje se i Čarli. Kližu se sa sanjkama, Čarli ih lovi. S vremena na vrijeme auto prođe pa se klizanje mora obustaviti. Ljudi u autima su pažljivi i voze sporo kroz selo. Tako je i jedan moj susjed vozio sporo i oprezno dok smo mi stajali sa strane čekajući da prođe kako bi se djeca nastavila sanjkati. I prošao je. I djeca bi se nastavila sanjkati da nisu ugledala ono što su ugledala. Čarli leži, trza se. Žena je vidjela što se dogodilo. Mi ostali nismo. Ja sam zbunjen, čekam da se ustane. Žena kaže da je samo skočio pod kotač. Približim se Čarliju, sagnem se i pomilujem ga po glavi, a njegov začuđeni pogled me isprati. Kao da mi govori "gospodaru, što se dogodilo?" Život u njemu se brzo ugasio. Evo one boli, opet. No mene je u prvom mahu zaobišla, ali ne i ženu i djecu koji su neutješno plakali. Nosim ga, mrtav je definitivno, idem ga zakopati. Za mnom povorka plača. Čudno, nije mi ga žao jer samo mislim na svoju djecu i kako djeca slično stradaju. Oh, Bože, ovako djeca ginu, pomislim. Zahvalan sam što ne nosim svoje dijete. Zakopavam životinju nedaleko od kuće.
Ne dopuštam pomisao da je susjed kriv jer nije. Bio je iznimno oprezan. Samo je jedan krivac ovoj nesreći i to je istina, ma koliko teška bila. Taj krivac je Čarlijev gospodar - ja. Čarli je bio dobar pas, a ja sam bio loš gospodar. Točka.
Djeca su tužna ali uvjerena da će se Čarli vratiti. Ne prihvaćaju smrt kao nešto ozbiljno. Sutradan dolazim s posla. Dočekuje me mnoštvo crteža Čarlija. Djevojčice radosno slikaju i natječu se koja će ga bolje naslikati. Svaki dan se priča o njemu. Njegovo se ime ne zaboravlja i djeca ga se rado sjećaju, kao da je još živ, tu s nama. Djeca to tako vide. Na trenutak, svojim dječjim očima sam ga i ja vidio, radosnog i razigranog, mašući repom dočekuje svoga gospodara, ne zamjerajući mu ništa i pokazujući mu zahvalnost jer je za razliku od njegovog brata ili sestre, umro u okruženju ljudi koji su ga voljeli.
Iz dnevnika
David i Marina Mijoč, u braku. Obični ljudi. Bez glume i pretvaranja, laži i smicalica. Jednostavno, darujemo naše znanje i vještine koje bi mogle biti od koristi nekome tko ugasi televizor, utiša buku u svojoj glavi i otkrije svoje neotkrivene talente te krene u avanturu života. Nitko nas ne tjera, radimo iz ljubavi i to je sve. Svi sadržaji koje objavljujemo su potpuno besplatni i svatko ih može koristiti kako želi.