ČOVJEK KOJI JE GLEDAO ZVIJEZDE

Vladao je veseli žamor razigrane djece u Dječjem selu "Nova Zvijezda". To je bio dom za nezbrinutu i napuštenu djecu i onu koju njihovi roditelji nisu željeli. Od malih, tek rođenih beba, pa do onih sedamnaestogodišnjaka koji su svijet promatrali opreznijim očima. Nalazilo se tu puno raznolikosti, nitko nije nalikovao ni na koga, a opet, kao da su svi bili braća i sestre. No niti na trenutak se ova djeca nisu činila izgubljenom. Doduše, nisu imali roditelje ali su svi imali nešto zajedničko - sestre odgajateljice i prvu među njima - sestru i majku Luciju Bernardu bez koje ovo dječje selo ne bi postojalo. Ona je bila ikona ovog mjesta, a ovo mjesto je bilo njen životni san. Samo Bog zna koliko je problema prošla i koliko je truda i znoja uložila da bi djeca, koja jučer nisu imala ništa, danas imala topli dom i pravu skrb. Mnogi su ljudi dolazili kako bi se poklonili majci Luciji Bernardi, odali poštovanje i pružili pomoć. Bili su tu i neki vrlo ugledni ljudi, visokopozicionirana gospoda. Neki bi pomogli, neki samo obećavali. Ni jedne ni druge majka Lucija nije dijelila, ona je sve ljubila velikom ljubavlju.

Sve je bilo u znaku pospremanja i pripremanja. Stariji su pripremali hranu i slastice u kuhinji koja se pretvorila u užurbano radilište. Zveket lonaca i kuhinjskog pribora, glasniji razgovori, galama i užurbani koraci ukazivali su na to da se danas u kuhinji Dječjeg sela zbiva nešto posebno. Mlađa djeca su sudjelovala u ukrašavanju glavne dvorane.
U tom poslu su ih redovno ometali oni najmanji tako da je balona i ukrasnih vrpci bilo posvuda. Sve se radilo užurbano jer majka Lucija samo što nije došla sa svoje redovne dijalize. Danas joj je osamdeseti rođendan i svi su se upregli da bi joj priredili ugodno iznenađenje. Na ulazu u selo, bio je pripremljen veliki natpis na kojemu je pisalo: "Sretan rođendan, majko Lucijo Bernardo!"
Napokon je sve bilo spremno. Izdaleka su ugledali prepoznatljivi crni automobil kako se približava. To je bila majka Lucija i svi su je s nestrpljenjem iščekivali. Po izlasku iz automobila, majka nije mogla skriti suze. Željela ih je sve odjednom snažno zagrliti. Svi su osjećali njenu veliku ljubav, jer ona je zbilja bila njihova majka.

Sjela je za slavljenički stol kada su joj starija djeca donijela tortu koju su sami napravili. Na njoj je pisalo: "Majci Luciji Bernardi, od srca. Vole te tvoja djeca." Majčinoj sreći nije bilo kraja, lice joj je bilo obliveno suzama radosnicama. "Hvala vam, hvala od srca", bile su njene riječi. Nakon trosatnog slavlja i dječje buke, majka je pozvala sve u dvoranu i priopćila im da je došlo vrijeme da ispriča svoju priču. Naime, poznato je bilo da majka nikada nije govorila o tome što ju je nagnalo da pokrene izgradnju dječjeg sela, nego bi se uvijek vješto izvukla s rečenicom: "Doći će vrijeme i za to." Svi su se namjestili gdje su mogli, oni najmanji su uglavnom bili zaspali. Trenutak je došao. Majka priča svoju priču. "Draga djeco", započela je svojim drhtavim i ugodnim glasom, "..danas je došlo vrijeme da ispričam svoju priču o tome kako ste dobili topli dom." Nakon nekoliko trenutaka potpune tišine, majka je nastavila: "Bilo je to prije točno sedamdeset godina"

"Teleskop!!!" uskliknula je Lucija nakon što je otvorila dar kojeg su joj poklonili roditelji za deseti rođendan. "Oh, mama, tata, hvala vam!!! Sad će mi sve zvijezde biti bliže!"
Roditelji su očekivali ovakvu reakciju male Lucije s obzirom da je bila luda za zvijezdama. Imali su petero djece ali niti jedno dijete nije toliko bilo zaljubljeno u zvjezdano nebo. Vjerovali su da će jednoga dana biti ugledni astronom, možda profesorica astronomije na kojem od sveučilišta. No ono što nisu znali je da se Lucija zainteresirala za zvijezde gledajući susjeda Alberta koji bi svake noći, kada bi bilo vedro nebo, s brežuljka nepomično promatrao zvijezde. Često bi bila naslonjena na prozor svoje sobe i promatrala čovjeka koji je gledao  zvijezde. Razmišljala je o njemu i o zvijezdama. Lucijini roditelji iz nekog razloga nisu voljeli susjeda Alberta, govorili su da je čudak i da ga treba izbjegavati, no Lucija nije mislila tako. Nekako je osjećala da je Albert dobar, ali nesretan čovjek. Već godinama živi sam otkako ga je žena napustila.
Bližila se noć, a vedri jesenski dan je obećavao čisto zvjezdano nebo. Lucija je bila jako uzbuđena isprobati svoj teleskop. Lucijin tata je namontirao teleskop na stalak i na balkonu je cijela obitelj zajedno iščekivala ukazivanje zvijezda. Napokon je pala noć. Svi su se pomalo izmjenivali na teleskopu, a u jednom trenutku je nastala tolika gužva da je otac morao presjeći jednim strožim upozorenjem da bi uspostavio red. Svatko je imao priliku gledati deset minuta, a onda je morao ići na začelje reda. Ushićenjima nije bilo granice. Svako dijete je opisivalo zvijezde na svoj način dajući im razne pridjeve. Doživljaj gledanja zvijezda je bio pravi obiteljski događaj koji će svi doživotno pamtiti. Otac je oglasio vrijeme za spavanje i svi su se, uz malo mrmljanja, povukli prema zahodu i uzeli svoje četkice za zube da bi započeli proceduru pred spavanje. Lucija je još jednom prije spavanja otvorila futrolu kako bi malo gledala svoj teleskop. Majka je ugasila svjetlo i lagano zatvorila vrata sobe. Njena braća i sestre su nakon napornog dana prepunog raznorazne igre, odmah utonula u san, dok Lucija nije mogla jer je bila previše uzbuđena. Odlučila je postaviti teleskop na prozor i na miru gledati zvijezde. Oprezno se izvukla iz kreveta i pogledala kroz prozor, a tamo je, na brdu, po običaju bio gospodin Albert. Lucija je uzdahnula. Preplavio ju je val uzbuđenja od pomisli na to da upozna gospodina Alberta i da mu priopći da ima teleskop. Sigurno bi joj gospodin Albert štošta rekao o zvijezdama i zviježđima, a pogotovo s teleskopom u ruci. Nekako je znala da je došao taj slavni trenutak.
Da, moram to učiniti! rekla je u sebi. Odmah je skinula pidžamu i obukla odjeću te se lagano iskrala iz kuće. U dnevnoj sobi se čuo razgovor roditelja, no ona se nije obazirala nego je krenula prema izlaznim vratima. Već se bila dovoljno približila gospodinu Albertu i obuzeo ju je neobičan strah, kao da joj je odjednom postalo hladno iako je bila toplo obučena. No, Lucijina tvrdoglavost i neustrašivost je pobijedila, kao i uvijek. Odlučno se uputila prema gospodinu Albertu. Gospodin Albert se trznuo, gotovo preplašio.
"Što ti radiš ovdje djevojčice, u ovo doba noći!?" upitao je začuđeno.
"Gospodine Alberte, moje ime je Lucija i ja sam vaša susjeda. Odavno vas već promatram kako gledate zvijezde", Lucija je odgovorila pa nastavila: "Danas mi je deseti rođendan i tata i mama su mi kupili teleskop pa sam pomislila da zajedno promatramo zvijezde."
Albert je ostao zbunjen, na njegovom licu se mogao vidjeti grč i suze.
Naglo je okrenuo glavu i počeo govoriti: "Ne razumiješ, jednostavno ne razumiješ"
Lucija ga je pogledala ponovno: "Što ne razumijem? Nebo? Zvijezde? Moj tata kaže da to nitko ne razumije, da je nebo nedokučivo, ali valja mu se diviti."
"Mislim da ti je tata dobro rekao, ali ja ne gledam zvijezde. Ja gledam tamu između zvijezda", rekao je Albert promatrajući nebo.
Iako je prošao trenutak tišine, Lucija se nije dala smesti nego je upitala: "Tamu? A što ima lijepo u tami?"
Albert je ostao neko vrijeme u šutnji.
"Zapravo, tražim jednu zvijezdu koju sam davno izgubio. Ona je otišla u tamu i čekam da se vrati", odgovorio je, sjeo na tlo, okrenuo glavu i gorko zaplakao.
Lucija mu je prišla bliže i upitala: "Zašto plačete gospodine Alberte?"
On se nakon nekog vremena primirio, a ona je sjela pored njega. Nakon nekog vremena tišine Lucija je rekla: "Možete početi pričati gospodine Alberte."
Albert ju je pogledao i blago se osmjehnuo pa rekao: "Ti si zbilja tvrdoglava djevojčica."
"Nema tvrdoglavije od mene, tako kažu mama i tata", odgovorila je Lucija.
"Dobro onda, djevojčice. Iako ne razumiješ, ispričat ću ti", odlučno je rekao Albert, kao da nije imao drugog izlaza.

"Nekoć sam živio u velikom gradu i upoznao prelijepu djevojku, malo ljepšu od tebe. Bilo nam je prekrasno i jako smo se voljeli. Svi su nam zavidjeli na našoj vezi. Bili smo jednostavno nerazdvojni, nikada se nismo svađali i uvijek bi ugodnim razgovorom rješavali sve probleme. No jednog dana je saznala da je trudna. Sjeli smo, satima razgovarali i donijeli smo odluku da nećemo zadržati dijete. Jednostavno nismo bili spremni za djecu. Nakon što smo to obavili, stvari su krenule u lošem smjeru. Sve smo manje pričali, a sve smo se više preispitivali u svezi te odluke. Naša veza se urušavala i morali smo nešto poduzeti. Odlučili smo otići negdje gdje bi počeli novi život. Naišli smo na oglas gdje se prodavala kuća i tako smo završili u ovom selu. To je bilo jedno veliko olakšanje."
Albert je zastao, kao da mu je bilo sve teže govoriti. Lucija se nije oglašavala.
Malo zatim je nastavio: "Nakon tri dana što smo živjeli u selu, misleći da stvari idu nabolje, ugledao sam zvjezdano nebo i nagovorio ju da dođemo na ovo brdo i uz čašu vina, gledajući zvijezde, nazdravimo za novi početak. I tako smo i došli - u zagrljaju se diviti zvijezdama. Sjećam se, kao da je bilo jučer..."

"Dobro je što smo se odlučili doseliti ovdje, daleko od buke, daleko od ljudi, daleko od teških tema. "Volim te dragi moj!" reče ona s dubokim uzdahom i stisnu se uz njega još jače.
"Da draga, mislim da smo donijeli dobru odluku, novi početak, novi život", odgovori on pomalo se čudeći svojoj rečenici.
"Nebo je savršeno, pogledaj tolike zvijezde! Ne, ovo se ne može doživjeti u velikom gradu", reče on i naglo promijeni izraz lica.
Zatim ushićeno reče: "Pogledaj tamo draga!"
"Gdje?" upita ona.
On je priljubi uza sebe što je više mogao i usmjeri prst prema nebu: "Tamo!"
"Stvarno, prekrasna zvijezda", reče ona i nastavi: "Pogledaj kako mijenja boje, kao da sva gori. Prekrasna je! Divna je! Čekaj... Ona.. Ona nestaje... Nestaje u tami... Ne... Nema je više, Alberte! Vrati je, Alberte! Nema je više!!! Vratiii jeeee!!!"

"Nekako sam znao da sam je u tom trenutku nepovratno izgubio. Naša veza se ubrzo raspala i ona je otišla."
Tako je završio priču. Lucija je tužno gledala gospodina Alberta, kao da je osjećala svu njegovu bol. Kao da se beznađe ukorijenilo na ovom mjestu. "Zar je to mjesto tugovanja?" pomislila je u sebi.
Tolike godine je gledala gospodina Alberta misleći da gleda zvijezde, a sada je saznala da gleda u prazninu. Toliko je toga željela naučiti od njega jer je bila uvjerena da je stručnjak za zvjezdano nebo. Mnogo je razmišljala o tome kako će jednoga dana crtati mapu neba, proučavati zvijezde, zviježđa, planete, galaksije i ostalo. A sada, kao da su se svi njeni snovi urušili. Ne, to ona nije mogla dopustiti. Ushićeno mu je rekla: "Pronaći ću tvoju zvijezdu! Ne brini, sad ću donijeti teleskop."
Albert je pognuo glavu i rekao: "Nema potrebe. Ova zvijezda se mogla vidjeti golim okom."
No Lucija je, kao da nije ni slušala, otrčala kući, tiho se uvukla u sobu i uzela teleskop. Ali, kada se vratila, gospodina Alberta više nije bilo.

"...I nikada ga više nisam vidjela", reče majka Lucija Bernarda i nastavi: "Nisam uspjela pronaći njegovu zvijezdu, ali sam pronašla mnoge druge, prekrasne i jedinstvene", pokazujući na svu prisutnu djecu. Nitko nije mogao reći niti jednu jedinu riječ. Tišina je zavladala cijelom dvoranom, čak i oni budni maleni su bili zašutili, kao da su znali da se radi o bitnom trenutku. Svi su ostali nijemi i u suzama. Majka ih je sve promatrala svojim sjajnim očima, kao da im je govorila još nešto, potajno u srcu. Kao neka tajna veza koju nitko nije mogao razumjeti. To je zaista bila čista, neoskvrnjena, sebedarna, jedinstvena, prava i originalna ljubav i svi su je doživjeli. Trenutak je bio veličanstven, isplatilo ga se čekati sedamdeset godina.
Majka je bila umorna i spremna za polazak. Polako je prolazila pored njih, oslanjajući se na svoj štap. Svi su je s divljenjem promatrali, a onda ju je jedan dječak upitao: "Majko, zašto se Albert više nije vraćao na brdo? Zar je izgubio nadu?"
Majka se u tom trenutku sagnula, poljubila ga i gledajući ga s blagim osmjehom rekla: "Ne, mislim da ju nije izgubio, nego pronašao toga dana."

Majci su pomogli da sjedne u automobil, a ona im je mahala. Svi su stajali na ulazu u Dječje selo, sa suzama u očima. Kako se automobil udaljavao, nekako su znali da je vide posljednji put.

_________________

Autor: David Mijoč