ČAROBNE NAOČALE
Pregledano: 1906, Objavljeno 27.01.2018. 17:44:53, Kategorija Priče i pjesme
Pustinjski vjetar, osim pijeska, sa sobom je nosio nešto što nije pripadalo ovim krajevima. Poput stranog i nepoželjnog gosta, izopačena ideologija se uvukla u čovjeka poput nezaustavljive epidemije, ne štedeći ni one najmanje, u kojima se trebala začeti nada bolje sutrašnjice.
Smrt i strah, kao dvije gospodarice, zavladale su ovim prostorima, brišući svaki trag nekada harmoničnog i lijepog života. Posljednjih nekoliko godina, zastrašujući rat je opustošio gradove i sela, utišao vesele poklike stanovnika i ostavio mnoga razbacana mrtva tijela, lišena svakog dostojanstvenog pokopa. Apokaliptični prizori razrušenih gradova govorili su dovoljno o silini razornog rata. Nekadašnja dječja igrališta, ispunjena smijehom i veselim usklicima, mjesta koja su uzrokovala radost na ljudskim licima, nekadašnja okupljališta obitelji i djece, sada su postala mučilišta iz kojih je izlazio nesnošljiv smrad straha i truleži bezbožnih djela. Pucnjevi i eksplozije ovdje su u posljednje vrijeme bili svakodnevnica. Umjesto gradske razigrane buke, žamora ljudi i zvukova automobila, ostali su urlici i plač izmiješani s grobnom tišinom. Pored svih grozota, jednako užasna je bila glad. Ona je nastupala u valovima, ovisno o sporazumnim prekidima vatre i o tome koliko su druge zemlje pružale pomoć.
Ezra se sjeća kada su bučne željezne ptice učinile veliko zlo, ostavljajući za sobom smrt, ruševine i vatru. Tog dana su dobri ljudi ispod ruševina izvukli mrtva tijela njegovog oca, majke i mlađeg brata. Nikada neće zaboraviti tijela svoje obitelji prekrivene debelim slojem prašine, poput kipova, nepomičnih i beživotnih, kako leže jedno pored drugog. Legao je pored njih priželjkujući još jedan radosni trenutak s njima ali taj trenutak je bio tako neuhvatljiv, tako daleko, poput zvijezda. Još je jednom poželio umrijeti, no onda je osjetio trunku zahvalnosti kada se sjetio svog prijatelja Hasana koji je nakon bombardiranja ostao bez oba oka i bez ruke. Otada stalno leži u bolnici s majkom, prekriven povezima, a nekada nije mogao proći dan da ne zaigraju nogomet ili žmire. Nogomet mu je tako nedostajao! Druženje s obitelji i prijateljima! No ništa više nije bilo kao nekada. Sada je sve bilo drugačije.
Sada je stajao, pored svoga krvoločnog mentora koji mu je, klečeći do njega, pomagao pridržati pištolj, uperen u nekog nepoznatog i nesretnog čovjeka, vezanog žicom za stup. Morao se skoncentrirati jer je ovo bio ispit o kojemu je ovisio prijem u zloglasni klan Vrana. Otkada se družio s Vranama, nije više bio gladan jer su Vrane uvijek imale hrane i zato je ovaj ispit bio tako važan. Buka od pucnja i nije bila toliko strašna koliko je mislio da će biti.
Eto ga, ubio si prvog čovjeka, to nije bilo teško, zar ne? Mračnim i zlokobnim tonom je uputio ove riječi desetogodišnjem dječaku dok ga je gladio po glavi. Ezra je promatrao čovjeka vezanih ruku, s rupom na glavi iz koje se obilno izlijevala gusta tamnocrvena tekućina, a već dobro poznati miris krvi je prostrujao njegovim osjetilima. Napokon je ubio čovjeka! Osjećao se ponosno jer je sada konačno postao punopravni član Vrana. Do sada je bio vranić (vranići su bili oni koji nisu ubili nikoga). Ipak, ostao je nijem na riječi njegovog mentora, kao da je čekao da se nesretni čovjek probudi, kao da se radilo o nekakvoj igri koja je u određenom trenutku prestala biti smiješna. Promatrao ga je neko vrijeme kao da mu nije bilo jasno zašto se čovjek tako predao, usprkos svim stradanjima koje je do sada proživio. Počeo je osjećati tugu zbog toga. No pogledavši svoj novi pištolj kojega mu je poklonio krvoločni brat, zaboravio je na svu nesreću i bijedu. Osjećao je samo ponos. Napokon je postao netko i nešto. S pištoljem u ruci, nitko mu više nije bio prijetnja. No to je bilo kratkotrajno jer mu je glavni vođa Vrana priopćio da još nije postao punopravni član, zbog toga što mu je mentor pomogao držati pištolj. Da bi postao prava vrana, moraš samostalno, bez ičije pomoći ubiti neprijatelja. Ezra je otada bio odlučan da iduću žrtvu ubije bez ičije pomoći.
Arena je postala njegovo novo igralište. Često je sjedio u gledalištu i gledao vješanja, razapinjanja, mučenja i ubijanja dok bi nježno milovao svoj pištolj. Cijeli prostor je zaudarao od raspadajućih tijela no nekako se priviknuo na to. Znao je gledati i nešto što su radili ženama, što nije razumio, ali se budila u njemu želja da i on to radi kada odraste. Mali dječak Ezra želio se dokazati, želio je napredovati i doprinijeti Vranama, no ono što nije shvaćao je to da je svaki trag ljudskosti iščeznuo s ovog groznog mjesta.
Jednog dana arena je bila prazna. Vođa Vrana je pozvao Ezru i rekao mu kako je danas došao velik dan da se dokaže. Ezra je bio uzbuđen. Vrane su vodile jednog malenog čovjeka prema sredini arene. Bio je obučen u odrpanu haljinu prepunu zakrpa i doimao se dosta smireno. Bio je gotovo ćelav i nosio je male okrugle naočale. Dok su ga vodili, uopće se nije osvrtao na užasavajuće prizore oskvrnutih tijela nabodenih na šiljke koji su okruživali arenu, niti se obazirao na urlike ljudi koje su mučili u tamnicama. Natjerali su ga da klekne na sred arene. Zatim su ga napustili. Nakon toga se približio njegov krvnik, desetogodišnji dječak Ezra s pištoljem u ruci. Vođa Vrana i njegovi najbliži suradnici su sjeli u gledalište i s nestrpljenjem iščekivali egzekuciju malenog čovjeka. Ezra je stao pred njega i uperio pištolj u glavu. Svjestan je bio da je u gledalištu vođa Vrana i da ne smije biti greške. Bio je i uzbuđen što će za malo vremena postati Vrana. Bio je sretan zbog toga što će postati dio nečega većega i što više neće provoditi gladne noći. Sada je došao odlučujući trenutak. Naciljao je ravno u čelo i spremio se pucati. No u tom trenutku, čovjek ga je pogledao i rekao:
Molim te, pazi da ne pogodiš naočale.
Ezra se zbunio na tu rečenicu. Zatim je pogledao Vrane koji su budno pratili događaj iz gledališta. Nitko nije reagirao. Zatim je upitao čovjeka: A što ima posebno u tim naočalama?
Čovjek mu odgovori: To su čarobne naočale.
Ezra ga upita: A kako su čarobne?
Čovjek mu odgovori: Stavi ih pa vidi sam.
Ezra se kratko premišljao, a onda je skinuo naočale sa glave njegove žrtve i stavio na svoju. Malo je mutno reče Ezra.
Znam, uvijek je mutno na početku ali s vremenom se razbistri odgovori mu čovjek.
Vrane su i dalje nepomično gledale događaj u areni, vjerojatno jer je njihov vođa naredio da se ništa ne poduzima.
Vidiš li udicu? upita ga čovjek.
Ezra je odgovori da, vidim, slična je onoj kada me tata vodio na pecanje na gradsku rijeku.
Vidiš li silk? Vezan je za udicu? upita ga opet čovjek.
I zaista, Ezra je vidio vezani silk koji je sa udice vodio prema gore. Polagano je pogledom pratio silk dok nije uperio svoj pogled točno iznad sebe. Na kraju silka se nalazilo prekrasno biće, satkano od raznih kristala iz kojih je izlazila neobična svjetlost. Biće je držalo razmotan svitak, a Ezra, iako nije znao baš dobro čitati, kao da je razumio svaku riječ, a pisalo je ovako:
Ljubite mi lice, suze moje žalosnice,
Padajte u bezdani tamne,
Napunite njene tamnice,
Neka se oceani posrame.
Dušicu ste moju zarobile,
Srce moje sada vene,
Mrske ste mi tamne sile,
I nek ste daleko od mene.
Mila mi je dušica ova,
Napustiti je neću,
Uvijek se budi nada nova,
Da će ona uživat sreću.
Zatim je pogledao u čovjeka. U njega je bilo zapeto nešto kao veliko kristalno sidro, vezano debelim lancem čije su karike bile sazdane od kristala različitih boja. Na kraju lanca, iznad čovjeka, nalazilo se drugo biće, jednake veličine kao prvo ali drukčijeg izgleda. Ono je držalo knjigu na kojoj je pisalo: "NE ZBOG TVOJE ČISTOĆE, NEGO ZBOG MOJE MILOSTI"
Ezra nije mogao prestati gledati u njih jer je njihova ljepota bila iznad svega što je do sada vidio. Bića su se međusobno gledala. Iznad bića je bilo nebo satkano od kristala raznih veličina i boja, koji su isijavali neobičnu ali predivnu svjetlost, a njihov broj je bio kao broj zvijezda. Pokušao ih je dohvatiti ali nije mogao, nešto ga je sputavalo.
Tada mu je čovjek pokazao prstom u smjeru njegove udice. Ezra je promatrao udicu, a onda pogledao malo ispod. Tu se nalazila masivna hrđava kuka koja je bila vezana velikim hrđavim lancem sa oštrobridnim karikama. Odmah  mu je postalo jasno što ga sputava. Pogledao je dolje.
Ondje je bio veliki ponor i beskrajna tama. Na kraju hrđavog lanca je visilo stravično biće, prekriveno crvima. Imalo je dugačak jezik i veliku rasparanu utrobu iz koje su visile tanke nožice. Lice mu se konstantno treslo i mijenjalo oblik. Biću je na tijelu pisalo nešto nerazumljivim znakovima. No ono je imalo ogledalo i kada bi se ti znakovi odrazili na ogledalu, pisalo je: "Ponos i slava, netko i nešto".
Jeza se uvukla u Ezrine kosti kao nikada do sada. Počeo je ubrzano disati.
Zatim se okrenuo prema gledalištu u kojem su bili članovi Vrana. Oni su stajali u tami. Njihove kuke i lanci su bili puno veći nego Ezrini. Bića koja su visila ispod njih su bila puno ružnija od njegovog, bar se njemu tako učinilo. Lica na njihovim glavama su stalno mijenjala oblik. Svako biće je na sebi imalo napisano nešto, no oni su svoja ogledala imala okrenuta prema sebi pa nije mogao pročitati što piše. Biće koje je visilo na najvećem lancu, onome iz duše vođe Vrana, je bilo stravično. Imalo je više glava i bilo je jako unakaženo, no nije pokazivalo znakove boli nego kao da se podsmjehivalo svemu. Nitko od njih nije bio vezan sa kristalnim bićima, izgledalo je kao da su svi kristali odmaknuti od njih tako da ih je okruživala praznina. Neko vrijeme je buljio u njih i čudio se, a potom mu se obratio maleni čovjek: Oni su izgubili Milost i za njih više nema nade.
Ezra je potom upitao: A zašto više nema nade za njih?
Čovjek je odgovorio: Oni su nekada činili djela svjetla no kasnije su počeli činiti djela tame u ime svjetla i potom su izgubili Milost, svjetlo nad svakim svjetlom.
Ezra je bio pomalo tužan zbog toga. No kao da se u trenutku otrijeznio, došlo mu je u glavu da mora izvršiti zadatak jer su sve Vrane bile nestrpljive i na nogama.
Hajde sada maleni, učini ono što treba, reče mali čovjek i smireno zatvori oči. Ezra podiže svoj pištolj prema njemu i prihvati naočale u želji da ih skine. No nije mogao odoljeti još jednom pogledati kristalno nebo. Kada je pogledao, primijetio je da su se dva kristalna bića snažno zagrlila, a njihov lanac i silk su se isprepleli. U tom trenutku je bacio pištolj na pod, a velika hrđava kuka se odmah odvojila od njegove duše, a jezivo biće je palo u tamu.
Ezra je počeo jako plakati te se bacio u zagrljaj čovjeka koji ga je onda snažno zagrlio. Žarko svjetlo obasja arenu, nebeski kristali zapjevaše pjesmu, a rijeka ljubavi se razli prema mračnim tamnicama i još jednom nadvlada zlo.
Vođa Vrana, vidno uznemiren, repetira svoju automatsku pušku i odasla rafal prema njima. I oni u zagrljaju, poput oca i sina, krenuše prema kristalnom nebu, ostavljajući za sobom svaku tamu.
.
Autor: David Mijoč
O nama
David i Marina Mijoč, u braku. Obični ljudi. Bez glume i pretvaranja, laži i smicalica. Jednostavno, darujemo naše znanje i vještine koje bi mogle biti od koristi nekome tko ugasi televizor, utiša buku u svojoj glavi i otkrije svoje neotkrivene talente te krene u avanturu života. Nitko nas ne tjera, radimo iz ljubavi i to je sve. Svi sadržaji koje objavljujemo su potpuno besplatni i svatko ih može koristiti kako želi.
Pretraga
Društvene mreže
